Jedan od vidova terapije je vodena terapija gdje se koriste fizičke osobine vode. Tijela u vodi teže manje nego na zemlji što smanjuje bolnost kod zglobova i omogućuje lakše pokretanje. Sam vodeni pritisak smanjuje oticanje i nastanak edema. Otpor vode pomaže kod istezanja mišića i pomaže kardiovaskularnom treningu. Vodeni uzgon je jedno od važnijih svojstava vode koje se koristi kod hidroterapije, a on omogućuje izvođenje vježbi mnogim pacijentima koji to nisu u mogućnosti na tlu.

Hidroterapija ima široku primjenu kod životinja. Koristi se nakon operativnih zahvata prijeloma kostiju, puknuća ligamenata koljena, kirurške obrade displazije kuka. Rehabilitacija neuroloških pacijenata obavlja se nakon operativnih zahvata na kralježnici. Također se koristi kod artritisa, spondyloza. Kod životinja koje imaju problema sa srcem, plućnih bolesnika, otvorenih rana i infekcija kože kao i kod probavnih poremećaja je kontraindicirano provođenje terapije. Naime hidrostatski tlak vrši pritisak na grudni koš što može uzrokovati probleme sa disanjem, a temperatura vode zagrijava tijelo i djeluje na kardiovaskularni sustav.

Za primjenu hidroterapije najkorisnije sredstvo je bazen sa pokretnom trakom. On je vrlo terapeutski efektan u provođenju terapije. To je proziran bazen koji se do određenog nivoa ispunjuje vodom. Voda se zagrijava na potrebnu temperaturu (preporučena je od 25 do 35 stupnjeva). Prevruća voda nije poželjna zbog mogućih srčanih tegoba, a kod hladne nije efikasna terapija. Voda se kontrolira i dezinficira sredstvima netoksičnim za životinje. Na podu se nalazi pokretna traka kojoj se prilagođava brzina i vrijeme rada. Životinja obično ulazi na vrata ili se diže sa dizalicom u bazen a on je konstruiran da omogućuje i okretanje te time smanjuje nelagodu samih pacijenata. Neki bazeni posjeduju i traku koja ide u oba smjera sve u svrhu prilagodbe vježbanju.

U bazenu je moguće izvoditi tri osnovne grupe vježbi. Vježbe koje se provode stajanjem u vodi, vježbanje kretanjem kroz vodu kao i plivanje kod malih pasmina pasa. Kod neuroloških pacijenata se počinje sa stajanjem u vodi uz pomoć prsluka za lakše održavanje u svrhu jačanja muskulature i dobivanja snage budući da mnogi od njih ne mogu stajati. Kada se počinju čvrsto oslanjati krećemo sa vježbama u stajaćoj poziciji kao što je vježba bicikla i prebacivanja težine. Nakon toga se prelazi kada je životinja sposobna na vježbe kretanja. Kod pacijenata koji mogu hodati također se pristupa polagano pri prvom susretu sa aparatom. Prvi tretman služi samo da bi se životinja upoznala sa aparatom i okolišem. Uz poslastice i igračke psa se lagano uvodi u prostor vježbanja kao i u sam bazen. Daje mu se potrebno vrijeme da se opusti jer je tako jedino moguće provesti potrebnu terapiju. Samo kretanje kroz vodu je dosta iscrpljujuće pa se počinje sa kratkim intervalima (3x2min.) Polagano se povećava intezitet, a smatra se da je 10% tjedno optimalno. Ako se životinja poćinje brzo umarati smanjuje se. Obično se provodi 2-3x na tjedan. Brzina trake se prilagodi da se omogući lagano ali ne neugodno hodanje. Prije, poslije i za vrijeme tretmana prati se životinjino disanje i puls te boja sluznica. Nakon izlaska iz bazena sušimo ih ručnicima ili sušilicom te ostavljamo da se odmore par minuta.

Kod svakog pacijenta je potrebno odrediti plan i program vježbi ponaosob jer je nemoguće odrediti protokol koji bi odgovarao svima. Treba odrediti ciljeve terapije te potrebno vrijeme za njihovo ostvarenje.